Pančićeva omorika na štapu

3,500 RSD

Pančićeva omorika na štapu

Picea omorika – kalemljena omorika na štapu;

Kalem na visini oko 50 cm;

Raste u prečniku do 1 metar;

Veoma je otporna i dekorativna biljka;

Može se saditi kao pojedinačna biljka ili u grupi.

  • Nema na zalihama

Opis

Pančićeva omorika (lat. Picea omorika) je vrsta smrčeendemit Balkanskog poluostrva i tercijerni relikt. Ime je dobila po srpskom botaničaru Josifu Pančiću koji ju je otkrio na planini Tari 1875. godine, kod sela Zaovine i Rastišta. Naučni naziv omorika potiče od lokalnog imena za ovu četinarsku vrstu. panciceva omorika

Pančićeva omorika je tanko, vitko, do 50 metara visoko četinarsko drvo. Može se smatrati živim fosilom u biljnom svetu, obzirem da je vrsta koja potiče iz tercijara. Habitus (krošnja) je veoma usko piramidalan. Gornje grane na stablu omorike uperene su naviše, one u sredini su horizontalne, dok su donje povijene ka zemlji, ali su vrhovi upereni ka vrhu. Kora je tanka, smeđe boje, ljuspasto ispucala.

Pupoljci su bez smole. Četine su duge 8—20 mm, široke do 2 mm, na vrhu zašiljene do zaobljene, na preseku spljoštene. Sa lica su sjajne i tamno zelene, sa naličja sa dve beličaste pruge stominih otvora. panciceva omorika

Muške cvasti su svetlo crvene, ženske (mlade šišarice) ljubičaste. U zavisnosti od staništa cveta od kraja aprila do juna. Šišarice sazrevaju u oktobru i novembru.. Viseće su, duge oko 5 cm, sjajne, crveno smeđe boje. Seme je dugo 2—3 mm, široko oko 1,6 mm, sa kriocem.

Pančićeva omorika gaji se kao ukrasna vrsta zbog svoje usko piramidalne krošnje i lepe boje šišarki, ali što je još važnije, zbog velike otpornosti koju pokazuje prema uslovima u gradskoj sredini (velike letnje vrućine, aerozagađenje). Osim kod nas, omorika se gaji i u mnogim evropskim gradovima, ne samo kao pojedinačna stabla, već i u malim sastojinama.

Kako je Pančić otkrio omoriku

Josif Pančić je omoriku tražio punih 20 godina. Za nju je, kao za četinar koji se razlikuje i od jele i od smrče, prvi put čuo u užičkom kraju 1855. godine. U potrazi za neobičnim četinarom prvi put je 1861. posetio ovaj kraj, ali tom prilikom nije uspeo da je pronađe. Godine 1865. naredio je da se, za potrebe Velike škole, iz Zapadne Srbije dostave grane sa šišarkama svih četinara. Među prikupljenim materijalom našle su se dve grane omorike, ali nije bilo zabeleženo odakle su donete niti ko ih je poslao. Već sledeće godine krenuo je sa svojim učenicima na naučnu ekskurziju po Zapadnoj Srbiji i opet je nije pronašao iako je išao putem koji je prolazio pored prirodnih staništa omorike. Omoriku Pančić pronalazi u selu Zaovine na Tari tek 1875. godine i svoje otkriće objavljuje na nemačkom jeziku u članku Jedan novi četinar u Istočnim alpima, a opis biljke je napisan na latinskom jeziku. Uprkos osporavanjima u tadašnjim naučnim krugovima uspeo je da dokaže da se radi o novoj vrsti smrče i nazvao ju je Picea omorica, a često joj je tepao i „ledena lepotica”. Po njemu je ova vrsta nazvana domaćim imenom Pančićeva omorika.

Pančić je uspeo da locira i neka druga prirodna staništa omorike. Botaničar Karlo Maly je 1934. godine otkrio najinteresantnije nalazište Pančićeve omorike na Mitrovcu — „Crveni potok” ili „Tepih livada”, što prestavlja jedino nalazište omorike na tresetištu.

Čuveni austrougarski putopisac Feliks Kanic u svojim delima navodi da su još Stari Rimljani koristili ovu vrstu, zbog izdržljivosti njenog drveta, za podupiranje rudničkih jama u Bosni.

Pozovite nas!